Muhamed Junus
- Mikrokreditna teorija
- ekonomija razvoja
- Univerzitet u Daki
- Univerzitet Vanderbilt
- Univerzite u Čitagongu
- Državni univerzitet središnjeg Tenesija
- Glazgovski kaledonijanski univerzitet
Muhamed Junus (beng. মুহাম্মদ ইউনূস; rođen 28. juna 1940) bangladeški je društveni preduzetnik, bankar, ekonomista, i vođa civilnog društva koji je bio nagrađen Nobelovom nagradom za mir zbog osnivanja Graminske banke i njegovih pionirskih doprinosa konceptu mikrokredita i mikrofinansiranja. Ovi krediti se daju preduzetnicima koji su previše siromašni da bi se kvalifikovali za tradicionalne bankarske zajmove. Godine 2006, Junus i Graminska banka zajednički su dobili Nobelovu nagradu za mir „za njihove napore putem mikrokredita na stvaranju ekonomskog i socijalnog razvoja odozdo”. Norveški Nobelov komitet je izjavio da se „trajni mir ne može biti postignut ukoliko velike grupe stanovništva ne pronađu načine na koje se mogu osloboditi siromaštva” i da su „širom kultura i civilizacija, Junus i Graminska Bank pokazali da čak i najsiromašniji od siromašnih mogu raditi na ostvarivanju svoj vlastitog razvoja”.[1] Junus je primio nekoliko drugih nacionalnih i međunarodnih priznanja. Dobio je Predsedničku medalju slobode Sjedinjenih Država 2009. godine i Zlatnu medalju Kongresa 2010. godine. [2]
Godine 2008. on je rangiran na drugo mesto na listi „Top 100 globalnih mislilaca” časopisa Spoljana politika .[3]
U february 2011, Junus je zajedno sa Saskijom Brajstinom, Sofi Ajsenman i Hansom Rajcom osnovao bezprofitnu organizaciju Junusov socijalni biznis - globalne inicijative (YSB). YSB stvara i osnažuje socijalna preduzeća za adresiranje i rešavanje socijalnih problema širom sveta. Kao međunarodna implementacija Junusove vizije novog, humanog kapitalizma, YSB upravlja sredstvima inkubatora za socijalna preduzeća u zemljama u razvoju i pruža savetodavne usluge kompanijama, vladama, fondacijama i nevladinim organizacijama.
Godine 2012, on je postao kancelar Glazgovskog kaledonijskog univerziteta u Škotskoj. Tu dužnost je obavljao do 2018. godine.[4][5] Ranije je bio profesor ekonomije na Čitagonškom univerzitetu u Bangladešu. On je objavio je nekoliko knjiga vezanih za svoj finansijski rad. Član je osnivačkog odbora Gramin Amerike i Gramin fondacije, koji podržavaju mikrokredite.
Junus takođe radi u upravnom odboru Fondacije Ujedinjenih nacija, javnoj dobrotvornoj ustanovi koju je 1998. godine kreirao američki filantrop Ted Tarner poklonom od jedne milijarde dolara za podršku UN inicijativa.[6]
U martu 2011, vlada Bangladeša je otpustila Junusa sa njegove funkcije u Graminskoj banci, navodeći zakonske prekršaje i starosnu granicu na njegov položaj.[7]
Rani životi i obrazovanje
Rane godine
Treće od devetoro dece,[8] Junus je rođen 28. juna 1940. u bengalskoj muslimanskoj porodici u selu Batua, pored Kaptaj puta u Hatazariju u okrugu Čitagong, u Bengalskom predsedništvu Britanske Indije, sadašnjem Bangladešu.[9][10] Otac mu je bio Hazi Dula Mia Šoudagar, draguljar po zanimanju, a majka Sufija Katun. Svoje rano detinjstvo proveo je u selu. Godine 1944, njegova porodica se preselila u grad Čitagong, i on je iz seoske škole prešao u osnovnu školu Lamabazar.[9][11] Do 1949. godine njegova majka je obolela od psihološke bolesti.[10] On je kasnije položio maturski ispit pri Čitagonškoj kolegijatnoj školi rangirajući se na 16. mesto među 39.000 učenika u Istočnom Pakistanu.[11] Tokom školskih godina bio je aktivni izviđač i putovao je u Zapadni Pakistan i Indiju 1952. godine, a u Kanadu 1955. da bi prisustvovao Džamboriju.[11] Kasnije, dok je Junus studirao na Čitagonškom koledžu, postao je aktivan u kulturnim aktivnostima i osvajao je nagrade za dramu.[11] Godine 1957, on je upisao ekonomski odsek na Univerzitetu u Daki, gde je diplomirao 1960. godine, a magistrirao 1961. godine.
Publikacije
- Yunus, Muhammad (1974). Three Farmers of Jobra. Department of Economics, Chittagong University.
- —— (1976). Planning in Bangladesh: Format, Technique, and Priority, and Other Essays; Rural Studies Project, Department of Economics. Chittagong University.
- ——; Isalama, Saiyada Manajurula; Rahman, Arifa (1991). Jorimon and Others: Faces of Poverty. Grameen Bank.
- —— (1994). Grameen Bank, as I See it. Grameen Bank.
- —— (1999). Banker to the Poor: Micro-Lending and the Battle Against World Poverty. New York: PublicAffairs. ISBN 978-1-58648-198-8.
- —— (2007). Creating a World without Poverty: Social Business and the Future of Capitalism. New York: PublicAffairs. ISBN 978-1-58648-493-4.
- —— (2010). Building Social Business: The New Kind of Capitalism that Serves Humanity's Most Pressing Needs. New York: Public Affairs. ISBN 978-1-58648-824-6.
- Yunus, Muhammad, Moingeon, Bertrand and Laurence Lehmann-Ortega (2010), "Building Social Business Models: Lessons from the Grameen Experience", April–June, vol 43, number 2–3, Long Range Planning, pp. 308–325
- —— (2017). A World of Three Zeroes: the new economics of zero poverty, zero unemployment, and zero carbon emissions. Scribe Publications.
Reference
- ^ „The Nobel Peace Prize for 2006”. Nobel Foundation. 13. 10. 2006. Приступљено 13. 10. 2006.
- ^ "House and Senate Leaders Announce Gold Medal Ceremony for Professor Muhammad Yunus" Архивирано 2018-08-29 на сајту Wayback Machine, Press Release, US Congress
- ^ FP Top 100 Global Thinkers
- ^ „Muhammad Yunus accepts Glasgow Caledonian University post”. BBC News. 1. 7. 2012.
- ^ „Muhammad Yunus Chancellor of Glasgow Caledonian University”. UK Parliament. 16. 7. 2012.
- ^ United Nations Foundation, additional text.
- ^ Polgreen, Lydia; Bajaj, Vikas (2. 3. 2011). „Microcredit Pioneer Ousted, Head of Bangladeshi Bank Says”. The New York Times.
- ^ „About Dr. Yunus: Family”. MuhammadYunus.ORG. Архивирано из оригинала 16. 4. 2008. г. Приступљено 14. 5. 2008.
- ^ а б „First loan he gave was $27 from own pocket”. The Daily Star. 14. 10. 2006. Архивирано из оригинала 18. 05. 2015. г. Приступљено 22. 8. 2007.
- ^ а б Haider, Mahtab (1. 1. 2007). „Muhammad Yunus: The triumph of idealism”. New Year Special: Heroes. New Age. Архивирано из оригинала 7. 1. 2007. г. Приступљено 11. 9. 2007.
- ^ а б в г Yunus, Muhammad (14. 10. 2003). গিরেবর উপকাের লােগ োদেখ বਗ਼ োলাক অামােদর বઘাংেক টাকা জমা রাখেত এিগেয় এেসেছ ড় মઓহামઅদ ইউনકস. Prothom Alo (интервју) (на језику: бенгалски). Интервју са Rahman, Matiur. Dhaka. Архивирано из оригинала 12. 10. 2007. г. Приступљено 9. 1. 2015.
Literatura
- Bornstein, David (1996). The Price of a Dream: The Story of the Grameen Bank and the Idea that is Helping the Poor to Change Their Lives. Simon & Schuster. ISBN 978-0-684-81191-8.
- Kallol, Asif Showkat (1. 11. 2013). „Female directors vow to stop GB law”. Dhaka Tribune. Архивирано из оригинала 20. 12. 2016. г. Приступљено 8. 7. 2015.
- Pakiam, Ranjeetha; Mehrotra, Kartikay (6. 11. 2013). „Yunus Sees New Law Spelling Beginning of the End for Grameen”. Bloomberg Businessweek. Архивирано из оригинала 15. 11. 2013. г. Приступљено 8. 7. 2015.
- „Yunus not enjoying respect he deserves”. The Financial Express. Dhaka. 14. 11. 2013. Архивирано из оригинала 20. 12. 2016. г. Приступљено 8. 7. 2015.
- Clinton, Bill (2004). My Life: The Presidential Years. New York: Vintage Books. стр. 329. ISBN 978-0-375-41457-2. „Muhammad Yunus should have been awarded the Nobel Prize in Economics years ago.”
- Bari, R. (2011). Grameen Social Business Model: A Manifesto for Proletariat Revolution. AuthorHouse. стр. 158. ISBN 9781468565652. Приступљено 8. 7. 2015.
Spoljašnje veze
- Zvanični veb-sajt
- Muhammad Yunus biography at Grameen Bank
- Banker to the Poor 2006 lecture at NobelPrize.org
- Profile and Papers at Research Papers in Economics/RePEc
- Exclusive Interview with Educational Technology Magazine
- „একের পর এক মামলার চাপে ড. ইউনূস”. jugantor.com. Приступљено 8. 7. 2015.
- „যে কারণে ইউনূসের বিরুদ্ধে হাসিনা | জাতীয় | কালের কণ্ঠ | kalerkantho”. kalerkantho.com. Приступљено 8. 7. 2015.
- Muhamed Junus на сајту C-SPAN (језик: енглески)
- Muhammad Yunus на сајту IMDb (језик: енглески)
- Muhammad Yunus на сајту WorldCat (језик: енглески)
- „Прикуљене вијести и коментари o чланку Muhamed Junus”. The Guardian.
- „Yunus, Muhammad”. Ramon Magsaysay Award Foundation. Архивирано из оригинала 14. 10. 2016. г. Приступљено 17. 8. 2007.
- „Bangladesh: Country of Origin Information Report”. Country of Origin Information Service. UK: Border & Immigration Agency. 15. 6. 2007. Архивирано из оригинала (DOC) 27. 9. 2007. г. Приступљено 9. 9. 2007.
- p
- r
- u
- 1901. Anri Dinan i Frederik Pasi
- 1902. Eli Dikomen i Šarl Alber Goba
- 1903. Vilijam Randal Krimer
- 1904. Institut za međunarodno pravo
- 1905. Berta fon Sutner
- 1906. Teodor Ruzvelt
- 1907. Ernesto Teodoro Moneta i Luj Reno
- 1908. Klas Pontus Arnoldson i Fredrik Bajer
- 1909. Ogist Berner i Pol de Konstan
- 1910. Stalna međunarodna mirovna kancelarija
- 1911. Tobijas Aser i Alfred Frid
- 1912. Elihu Rut
- 1917. Međunarodni komitet Crvenog krsta
- 1919. Vudro Vilson
- 1920. Leon Buržoa
- 1921. Jalmar Branting i Kristijan Lange
- 1922. Fritjof Nansen
- 1925. Ostin Čejmberlen i Čarls Doz
- 1926. Aristid Brijan i Gustav Štrezeman
- 1927. Ferdinand Buison i Ludvig Kvide
- 1929. Frank Kelog
- 1930. Lars Sederblom
- 1931. Džejn Adams i Nikolas Batler
- 1933. Norman Ejndžel
- 1934. Artur Henderson
- 1936. Karl fon Osiečki
- 1937. Robert Sesil
- 1938. Nansenov međunarodni ured za izbeglice
- 1944. Međunarodni komitet Crvenog krsta
- 1945. Kordel Hal
- 1946. Emili Grin Bolč i Džon Mot
- 1947. Američki komitet prijateljskih usluga
- 1949. Džon Bojd Or
- 1950. Ralf Banč
- 1951. Leon Žuo
- 1952. Albert Švajcer
- 1953. Džordž Katlet Maršal
- 1954. Visoki komesarijat OUN za izbeglice
- 1957. Lester Pirson
- 1958. Žorž Pir
- 1959. Filip Noel-Bejker
- 1960. Albert Lutuli
- 1961. Dag Hamaršeld
- 1962. Lajnus Karl Poling
- 1963. Međunarodni komitet Crvenog krsta
- 1964. Martin Luter King
- 1965. UNICEF
- 1968. Rene Kasen
- 1969. Međunarodna organizacija rada
- 1970. Norman Borlog
- 1971. Vili Brant
- 1973. Henri Kisindžer
- 1974. Šon Makbrajd i Eisaku Sato
- 1975. Andrej Saharov
- 1976. Beti Vilijams i Mejrid Korigan Megvajer
- 1977. Amnesti internašonal
- 1978. Anvar el Sadat i Menahem Begin
- 1979. Majka Tereza
- 1980. Adolfo Perez Eskivel
- 1981. Visoki komesarijat OUN za izbeglice
- 1982. Alva Mirdal i Alfonso Robles
- 1983. Leh Valensa
- 1984. Dezmond Tutu
- 1985. Međunarodna grupa lekara za prevenciju nuklearnog rata
- 1986. Eli Vizel
- 1987. Oskar Arijas Sančez
- 1988. MOUN
- 1989. Tenzin Gjatso
- 1990. Mihail Gorbačov
- 1991. Aung San Su Ći
- 1992. Rigoberta Menču Tum
- 1993. Nelson Mandela i Frederik de Klerk
- 1994. Jaser Arafat, Šimon Peres i Jicak Rabin
- 1995. Džozef Rotblat i PKNSP
- 1996. Karlos Belo i Žoze Ramos Orta
- 1997. MPZM i Džodi Vilijams
- 1998. Džon Hjum i Dejvid Trimbl
- 1999. Lekari bez granica
- 2000. Kim Dedžung
- 2001. Organizacija ujedinjenih nacija i Kofi Anan
- 2002. Džimi Karter
- 2003. Širin Ebadi
- 2004. Vangari Matai
- 2005. MANE i Muhamed El Baradej
- 2006. Muhamed Junus i banka Gramen
- 2007. MPKP i Al Gor
- 2008. Marti Ahtisari
- 2009. Barak Obama
- 2010. Lju Sjaobo
- 2011. Elen Džonson Serlif, Lejma Gbovi i Tavakul Karman
- 2012. Evropska unija
- 2013. Organizacija za zabranu hemijskog oružja
- 2014. Kajlaš Satijarti i Malala Jusufzai
- 2015. Tuniski nacionalni kvartet
- 2016. Huan Manuel Santos
- 2017. Međunarodna kampanja za ukidanje nuklearnih oružja
- 2018. Nadija Murad i Denis Mukvege
- 2019. Abij Ahmed Ali
- 2020. Svetski program za hranu
- 2021. Marija Resa i Dmitrij Muratov
- 2022. Ales Bjaljacki, Memorijal i Centar za građanske slobode
- 2023. Narges Mohamadi