Ostpolitik
Ostpolitik (nem. Ostpolitik; „istočna politika“) je izraz za „promenu kroz ponovni prilaz“ - kako je nazvao Egon Bar - napore Vilija Branta, kancelara Zapadne Nemačke da normalizuje odnose svoje zemlje sa zemljama istočne Evrope (uključujući i Demokratsku Republiku Nemačku, to jest Istočnu Nemačku).
Pravi izraz je u stvari Nova istočna politika (nem. Neue Ostpolitik), kako bi se napravila razlika u odnosu na politiku prema Istočnoj Evropi koju su vodile vlade Hrišćansko demokratske unije (CDU) do 1969. CDU je pod Konradom Adenauerom i drugima pokušavala da ignoriše i izoluje komunistički režim Istočne Nemačke, dok su Brantove socijaldemokrate pokušavale da ostvare veće slobode za građane Istočne Nemačke kroz određeni stepen saradnje.
Namere
Nakon Drugog svetskog rata, Nemačka je podeljena na Saveznu Republiku Nemačku (zapad) i Demokratsku Republiku Nemačku (istok). Isprva su obe vlade tvrdile da one predstavljaju celokupan nemački narod. Međutim, Zapadna Nemačka je tvrdila da je ona jedina nemačka vlada sa demokratskim legitimitetom. Kasnije, krajem šezdesetih godina dvadesetog veka, komunistička vlada Istočne Nemačke je tvrdila da više ne postoji celovita nemačka nacija, jer je vlada Istočne Nemačke uspostavila „socijalističku“ naciju.
Saveznom vladom Zapadne Nemačke je od 1949. do 1969. dominirala Hrišćansko-demokratska unija. Tokom ovih godina, vlade Zapadne Nemačke su odbijale da imaju bilo kakav kontakt sa vladama Istočne Nemačke zbog njihovog nedemokratskog karaktera. Po Halštajnovoj doktrini, Zapadna Nemačka bi prekinula diplomatske odnose sa svakom državom koja bi uspostavila diplomatske odnose sa Istočnom Nemačkom. Do prve primene Halštajnove doktrine je došlo 1957, kada je Zapadna Nemačka povukla priznanje Jugoslavije nakon što je ona primila ambasadora Istočne Nemačke. Tokom šezdesetih godina dvadesetog veka je postalo očigledno da ovakva politika neće moći da se sprovodi na dugi rok. Kada je Zapadna Nemačka uspostavila diplomatske odnose sa Izraelom 1965, arapske države su reagovale prekidanjem odnosa sa Zapadnom Nemačkom i uspostavljanjem odnosa sa Istočnom Nemačkom.
Čak i pre nego što je izabran za kancelara, Vili Brant, socijaldemokratski gradonačelnik Zapadnog Berlina, se zalagao i sprovodio politike koje bi ublažile tenzije između dve nemačke države, ponajviše u interesu prekogranične trgovine. Argument za njegov predlog nove istočne politike je bio stav da Halštajnova doktrina nije pomogla u podrivanju komunističkog režima, niti popravila položaj Nemaca u Istočnoj Nemačkoj. Brant je verovao da bi saradnja sa komunistima pospešivala nemačko-nemačke susrete, koji bi podrili komunističku vlast na dugi rok.
Međutim, Brant je isticao da njegova nova ostpolitik nije zanemarivala bliske veze koje je Zapadna Nemačka imala sa Zapadnom Evropom i Sjedinjenim Državama, ili njeno članstvo u NATO. Štaviše, do kraja šezdesetih godina, nepokolebljiv stav koji se ticao Halštajnove doktrine je u stvari smatran štetnim za interese SAD; brojni američki savetnici i zvaničnici, poput Henrija Kisindžera su tražili od zvaničnog Bona da bude fleksibilniji. Istovremeno, druge zapadnoevropske države su ušle u period smelije politike usmerene ka istoku.[1] Kada je Brantova vlada došla na vlast 1969. godine, isti političari su počeli da izražavaju rezerve prema nezavisnijoj nemačkoj politici prema istoku, bojeći se novog „Rapala“ (sporazum između Vajmarske Republike i Sovjetske Rusije iz 1922. godine). Francuska se bojala da bi Zapadna Nemačka mogla da postane moćnija nakon ublažavanja tenzija sa istokom; Brant je na kraju primorao Francusku da prihvati njegovu politiku, zadržavši nemačke finansijske doprinose za evropsku Zajedničku poljoprivrednu politiku.[2]
Sprovođenje
Ublažavanje tenzija sa Istokom ka kome je težila ostpolitik je nužno počelo sa Sovjetskim Savezom, jedinom državom Istočnog bloka sa kojom je Savezna Republika Nemačka imala zvanične diplomatske veze (uprkos pomenutoj Halštajnovoj doktrini). 1970, Brant je potpisao Moskovski sporazum o odbacivanju upotrebe sile i priznavanju trenutnih evropskih granica. Kasnije iste godine, Brant je potpisao Varšavski sporazum, u procesu formalnog priznavanja Narodne Republike Poljske. Varšavski sporazum je u suštini ponovio odredbe Moskovskog sporazuma, i dodatno podvukao da Savezna Republika Nemačka priznaje Liniju Odra-Nisa. Nakon toga su usledili sporazumi i sa drugim istočnoevropskim državama.
Najkontroverzniji je bio takozvani Bazični sporazum iz 1972. sa Istočnom Nemačkom, kojim su prvi put nakon razdvajanja uspostavljeni zvanični odnosi između dve nemačke države. Situaciju je komplikovala dugogodišnja tvrdnja Zapadne Nemačke da ona predstavlja ceo nemački narod; kancelar Brant je pokušavao da izgladi ovo ponavljajući svoju izjavu iz 1969. da iako u Nemačkoj postoje dve države, one ne mogu jedna drugu da posmatraju kao strane države.
Konzervativna opoziciona Hrišćansko-demokratska unija je u Bundestagu odbacila Bazični sporazum, jer je smatrala da je vlada njime dala previše ustupaka. Takođe su kritikovali mane poput nenamernog objavljivanja Barovog dokumenta, dokumenta u kome se Brantov pomoćnik Egon Bar o suštinskim pitanjima složio sa sovjetskim diplomatom Valentinom Falinom.[3]
Brantova vlada, koalicija socijaldemorkata i slobodnih demokrata je izgubila određeni broj poslanika u parlamentu koji su prešli u Hrišćansko-demokratsku uniju u znak protesta zbog Bazičnog sporazuma. U aprilu 1972. čak je izgledalo da opozicioni vođa Rajner Barcel ima dovoljnu podršku da postane novi kancelar, ali mu je na glasanju u parlamentu nedostajalo dva glasa. Kasnije se ispostavilo da je Istočna Nemačka platila toj dvojici poslanika da glasaju protiv Barcela.[4] Na izborima 1972, Brant je izvojevao pobedu, i 11. maja 1973. savezni parlament je prihvatio Bazični sporazum.
Po Bazičnom sporazumu, Zapadna i Istočna Nemačka su razmenile ambasadore, koji su iz političkih razloga nazvani „stalnim predstavnicima“. Uzajamno priznanje je obema državama otvorilo vrata pristupa Ujedinjenim nacijama, jer je tvrdnja Zapadne Nemačke da ona predstavlja ceo nemački narod u suštini odbačena činom priznavanja Istočne Nemačke.
Hrišćansko-demokratska unija i Hrišćanska socijalna unija Bavarske su uspele da nagovore Stranku slobodnih demokrata da napusti koaliciju sa Socijaldemokratskom partijom Nemačke 1982, pa je vođa Hrišćansko-demokratske unije, Helmut Kol postao novi kancelar Istočne Nemačke. Međutim, on nije promenio politiku prema Istočnoj Nemačkoj. Konsenzus da je ostpolitik ispravna je bio toliki da je ministar-predsednik Bavarske, Franc Jozef Štraus, koji se žestoko borio protiv Bazičnog sporazuma i bio Kolov glavni protivnik u koalicionom bloku, osigurao izglasavanje Kolovog predloga o pozajmici tri milijarde maraka Istočnoj Nemačkoj 1983. godine.
Diplomatija Vatikana
Ostpolitik je takođe i ime koje se koristi za politiku pape Pavla VI prema Sovjetskom Savezu i ostatku Istočnog bloka. U pokušaju da unapredi položaj katolika iza gvozdene zavese, on je stupio u dijalog sa komunističkim vlastima na više nivoa, primivši ministra spoljnih poslova Andreja Gromika i predsedavajućeg predsedništva Vrhovnog sovjeta Sovjetskog Saveza, Nikolaja Podgornog 1966. i 1967. u Vatikanu. Položaj Crkve u Poljskoj, Mađarskoj i Rumuniji je u određenoj meri unapređen za vreme njegovog pontifikata.[5]
Koreja
Južna Koreja je tokom osamdesetih godina dvadesetog veka sprovodila politiku nordpolitik („severna politika“) čije ime predstavlja aluziju na ostpolitik; sličan koncept je i „sunčeva politika“ koja je nasledila nordpolitik.
Spisak sporazuma
Sledi spisak sporazuma koje je potpisala Zapadna Nemačka a koji odredbe iz ostpolitik imaju bilo kao primarni bilo kao sekundarni cilj.
- Moskovski sporazum od 12. avgusta 1970.
- Varšavski sporazum od 7. decembra 1970.
- Sporazum četiri sile od 3. septembra 1971.
- Tranzitni sporazum od 17. decembra 17, 1971.
- Bazični sporazum od 21. decembra 1972.
- Praški sporazum od 11. decembra 1973.
Kasniji sporazumi iz perioda vladavine Helmuta Kola (od 1982. do ujedinjenja Nemačke 1990), iako su se bavili sličnim pitanjima i imali slične ciljeve se ne smatraju za deo ostpolitik.
Povezano
- Sporazum iz Meca
Reference
- ↑ Haftendorn 2001: str. 173–174
- ↑ Haftendorn 2001: str. 181
- ↑ Haftendorn 2001: str. 183–184
- ↑ Haftendorn 2001: str. 193
- ↑ Franzen 427
Literatura
- Carol Fink, Bernd Schaefer (2009). Ostpolitik, 1969–1974, European and Global Responses. Cambridge University Press, Cambridge [et al.]. ISBN 978-0-521-89970-3. .
- Haftendorn, Helga (2001). Deutsche Außenpolitik zwischen Selbstbeschränkung und Selbstbehauptung 1945–2000. Stuttgart / München: Deutsche Verlags-Anstalt.
Spoljašnje veze
- „Promena kroz ponovni prilaz“, odlomak iz govora Egona Bara
- Ostpolitik.net, projekat međunarodne istorije na Univerzitetu u Manhajmu
- p
- r
- u
- Hukbalahapova pobuna
- Dekemvriana
- Jaltska konferencija
- Gerilski rat u baltičkim zemljama
- Šumska braća
- Operacija Priboj
- Operacija Jungle
- Okupacija baltičkih država
- Ukleti vojnici
- Operacija Unthinkable
- Potsdamska konferecnija
- Afera Guzenko
- Operacija Masterdom
- Operacija Beleaguer
- Operacija Blacklist Forty
- Iranska kriza 1946.
- Grčki građanski rat
- Incident u Krfskom kanalu
- Turska kriza
- "Govor nade"
- Prvi indokineski rat
- Trumanova doktrina
- Konferencija o azijskim odnosima
- Marshallov plan
- Čehoslovački puč 1948.
- Raskol Tito-Staljin
- Berlinska blokada
- Zapadna izdaja
- Željezna zavjesa
- Istočni blok
- Zapadni blok
- Kineski građanski rat (druga faza)
- Malajski ustanak
- Albanska subverzija
- Babmuška zavjesa
- Korejski rat
- Iranski puč 1953.
- Narodni ustanak u Istočnoj njemačkoj
- Gvatemalski puč 1954.
- Podjela Vijetnama
- Formoška kriza
- Ženevski sastanak (1955.)
- Poznanjski jun
- Mađarska revolucija 1956.
- Sueska kriza
- Sirijska kriza 1957.
- Sputnjikova kriza
- Druga tajvanska kriza
- Kubanska revolucija
- Kuhinjska debata
- Bandunška konferencija
- Brickerov amandman
- Makartizam
- Operacija Gladio
- Irački puč 1958.
- "Mi ćemo vas pokopati"
- Kongoanska kriza
- Kinesko-sovjetski raskol
- U-2 incident iz 1960.
- Invazija u Zaljevu svinja
- Državni udar u Turskoj 1960.
- Sovjetsko-albanski raskol
- Berlinski zid
- Portugalski kolonijalni rat
- Angolski rat za nezavisnost
- Rat za nezavisnost Gvineje-Bisau
- Mozambikanski rat za nezavisnost
- Kubanska raketna kriza
- Kinesko-indijski rat
- Komunistički ustanak u Sarawaku
- Ramadanska revolucija
- Sirijski puč 1963.
- Vijetnamski rat
- Državni udar u Brazilu 1964.
- Američka okupacija Dominikanske Republike
- Južnoafrički granični rat
- Tranzicija prema Novom poretku
- Domino teorija
- Bankoška deklaracija
- Laoški građanski rat
- Sirijski puč 1966.
- Argentinska revolucija
- Sukon u korejskoj demilitariziranoj zoni
- Diktatura pukovnika
- Indicent s brodom USS Pueblo
- Šestodnevni rat
- Rat iscrpljivanja
- Kulturna revolucija
- Praško proljeće
- Komunistički ustanak u Maleziji
- Invazija Čehoslovačke
- Revolucija 17. jula
- Gulaš komunizam
- Kinesko-sovjetski granični sukob
- Fudbalski rat
- PKP-BHB-PDPP pobuna
- Korektivni potez
- Detant
- Sporazum o neširenju nuklearnog oružja
- Crni rujan u Jordanu
- Korektivni pokret (Sirija)
- Kambodžanski građanski rat
- Realpolitik
- Ping-pong diplomacija
- Turski vojni memorandum 1971.
- Korektivna revolucija (Egipat)
- Berlinski dogovor
- Bangladeški oslobodilački rat
- Nixonov posjet Kini 1972.
- Granični sukob između Južnog i Sjevernog Jemena
- Čileanski puč 1973.
- Jomkipurski rat
- Revolucija karanfila
- Pregovori o ograničenju strateškog naoružanja
- Rodezijski građanski rat
- Angolski građanski rat
- Mozambikanski građanski rat
- Ogadenski rat
- Etiopski građanski rat
- Libanonski građanski rat
- Kinesko-albanski raskol
- Kambodžansko-vijetnamski rat
- Kinesko-vijetnamski rat
- Iranska revolucija
- Operacija Cóndor
- Prljavi rat
- Korean Air Lines let 902
- Saur revolucija
- Pokret New Jewel
- Heratski ustanak 1979.
- Sedam dana do rijeke Rajne
- Borba protiv političke zlouporabe psihijatrije u Sovjetskom Savezu
- Sovjetsko-afganistanski rat
- Bojkot Olimpijada 1980. i 1984.
- Državni udar u Turskoj 1980.
- Invazija Grenade
- Incident u Crnom moru 1986.
- Incident s progonom u Crnom moru 1988.
- Solidarnost
- Sovjetska reakcija
- Kontraši
- Srednjoamerička kriza
- RYAN
- Korean Air Lines let 007
- Able Archer 83
- Ratovi zvijezda
- Žuta revolucija
- Rat za Nagorno-Karabah
- Protesti na trgu Tiananmen
- Pad Berlinskog zida
- Jesen naroda
- Glasnost
- Perestrojka
- Mongolska revolucija 1990.
- Unifikacija Jemena
- Pad komunizma u Albaniji
- Raspad Jugoslavije
- Raspad Sovjetskog Saveza
- Raspad Čehoslovačke
- Abhazija
- Kina
- Koreja
- Nagorno-Karabah
- Južna Osetija
- Transnistrija
- Kinesko-indijski granični spor
- Spor oko Sjevernog Bornea
- Trumanova doktrina
- Marshallov plan
- Zadržavanje
- Eisenhowerova doktrina
- Domino teorija
- Hallsteinova doktrina
- Kennedyjeva doktrina
- Mirna koegzistencija
- Ostpolitik
- Johnsonova doktrina
- Brežnjevljeva doktrina
- Nixonova doktrina
- Ulbrichtova doktrina
- Carterova doktrina
- Reaganova doktrina
- Rollback
- Suverenitet Portorika tokom Hladnog rata
- Kapitalizam
- Čikaška škola
- Kejnzijanizam
- Monetarizam
- Neoklasična ekonomija
- Reaganomija
- Ekonomija ponude
- Thatcherizam
- Komunizam
- Marksizam-lenjinizam
- Kastroizam
- Eurokomunizam
- Guevarizam
- Hoxhaizam
- Juche
- Maoizam
- Naxalizam
- Staljinizam
- Titoizam
- Aktivne mjere
- Izvestia
- Pravda
- Križarski pohod za slobodu
- Makartizam
- Radio Slobodna Europa/Radio Sloboda
- "Crvena panika"
- TASS
- Glas Amerike
- Glas Rusije
- Utrka u naoružanju
- Utrka u nuklearnom naoružanju
- Svemirska utrka
- Brinkmanship
- Odnosi NATO-a i Rusije
- Sovjetska špijunaža u Sjedinjenim Državama
- Ruska špijunaža u Sjedinjenim Državama
- Američka špijunaža u Sovjetskom Savezu
- Američka špijunaža u Rusiji
- Odnosi Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza
- Američko-sovjetski susreti
- Hladni rat II
- Kategorija
- Kronologija
- Spisak sukoba